Konakovićevo šibicarenje u politici: Panika zbog raspada NiP-a i “žestoki” monolog o Srbiji

Nije problem kad neki političar zaoštri svoju retoriku. Problem nastaje kada to učini bez ikakvog objašnjenja, kao da prethodne tri i pol godine nije niti bilo.

Elmedin Konaković danas govori ono što je značajan dio bosanskohercegovačke javnosti očekivao mnogo ranije: da se odnosi u regionu ne mogu graditi na prikrivanju činjenica, relativiziranju prošlosti i ignoriranju političkih provokacija. Njegove poruke iz Antalije zvuče čvrsto, jasno i politički logično.

Upravo zato otvaraju neugodno pitanje: gdje je bio taj ton do danas? I zašto je baš ovaj svjetski forum odabrao za “oštro” obraćanje izaslanstvu iz Srbije koje je predvodio njegov kolega Marko Đurić. Svjetla pozornice, show, baš u stilu Aleksandra Vučića, kojeg je napao.

U periodu iza nas svjedočili smo potpuno drugačijem pristupu, drugačijem Konakoviću, “dobrom dečku”. Regionalna “pristojnost” često se pretvarala u političku snishodljivost. Izostale su reakcije na otvorene provokacije, povijesni revizionizam, pa čak ni na uvrede iz susjedstva. Umjesto jasnih stavova, prevladala je taktika izbjegavanja sukoba.

Šutio je kada se u emisiji Nedjeljom u 2 aktualiziralo pitanje hrvatske agresije na BiH i presude za UZP. Šutio je i kada su stizale najgrublje uvrede, pa tako i situacija u kojoj je Milorad Dodik prokleo genocid u Konjicu, bez očekivane reakcije ministra vanjskih poslova jedne zemlje, a posebno maloljetnog borca Armije RBiH s “četiri godine”. i 22 dana” službe.

No nedosljednost se ne ogleda samo u šutnji, nego i u onome što je aktivno zagovarao.

Kada je inicijativa Otvoreni Balkan pokrenuta, Elmedin Konaković nije bio skeptik. Naprotiv. On je u svibnju 2023. o ovoj inicijativi govorio kao o “potencijalnom stanju”, uvjeravajući javnost da će u takvim okvirima živjeti više od pet milijuna Bošnjaka koji će “jedni drugima ići na Bajram”.

Dok su drugi, a takvih je bilo većina, upozoravali na političku pozadinu i moguće posljedice takvih integracija, on je izabrao euforiju.

Danas, kada se sve više govori o Otvorenom Balkanu kao prostoru kroz koji Aleksandar Vučić pokušava širiti politički i ekonomski utjecaj, Konaković bira sasvim drugačiji ton, oštriji, tvrđi, „državničkiji“.

I tu dolazimo do srži problema.

Nije sporno promijeniti stav. Kontroverzno je mijenjati ga bez obrazloženja i to upravo u trenutku kada postane politički koristan. Samo on, naravno.

Jer ovaj preokret ne dolazi u vakuumu. Dolazi u trenutku kada stranka Narod i pravda bilježi pad potpore, sve vidljivije unutarnje pukotine i zahuktavanje predizborne kampanje.

U takvim okolnostima, pooštravanje retorike prema van nije samo vanjska politika – to je domaća taktika.

Pokušaj konsolidacije. Pokušaj mobilizacije. Pokušaj kompenzacije izgubljenog političkog kapitala “čvrstim pozicijama”.

Nedavno se obrušio na visokog predstavnika Christiana Schmidta, iako je upravo Schmidtova intervencija bila ključna za formiranje vlade u kojoj danas sudjeluje. A taj potez dodatno učvršćuje sliku političke fleksibilnosti koja se lako pretvara u nedosljednost.

Kad se sve zbroji, šutnja kad se očekivao stav, euforija kad je trebao oprez i oštrina kad je politički najisplativije, teško se oteti dojmu da nije riječ o evoluciji politike, nego o njezinoj prilagodbi trenutku.

Sumnje u njegovu iskrenost da se sada “prehrabro” bori za državu Bosnu i Hercegovinu svode se na jedno: je li to stvar principa ili nužde?

Jer u politici nije dovoljno reći istinu, nekoga naučiti pameti, važnije je kada je počnete govoriti.

Dino se prekasno sjetio da bi pokazao da ima kičmu. A do sada je imao 100 prilika.

Ovako, iako je sve što je rekao zvučalo dobro, sada izgleda samo kao puko šibicarenje u politici.