Saliha Đuderija: Podržavam obitelji nestalih da ne odustaju od onoga što im je najvažniji cilj

Članica Kolegija direktora Instituta za nestale osobe BiH Saliha Đuderija na kraju mandata kazala je da daje punu podršku obiteljima da ne odustaju od onoga što im je najvažniji cilj, a to je pronalazak mira za sve članove obitelji.

– Zaista s njima dijelim bol i strepnju i sve ono što su prošli, jer kada radite taj posao, vidite koliko je teško njihovim dušama u ovom vremenu političkih problema, gdje postaju taoci tih situacija i gdje su zapravo njihova prava, na neki način, uvijek na margini – kazao je Đuderia u razgovoru za Fenu.

Istaknula je da je, bez obzira na političke i globalne prilike, Institut za nestale osobe BiH postigao jedan od najboljih rezultata u svijetu te da smo „mi u Bosni i Hercegovini, bez obzira na etničku, nacionalnu i vjersku pripadnost, uz mnogo poteškoća pokrenuli projekt koji će se baviti pitanjem traženja nestalih osoba, pomoći obiteljima da prebrode posljedice rata, da pronađu mir, da imaju mjesto gdje mogu se adekvatno sjetiti članova svoje obitelji”.

– Ovaj projekt je više prepoznat u svijetu nego u BiH i rezultirao je time da smo praktično našli gotovo 80 posto nestalih osoba. Podaci pokazuju da su naše kolege objedinile 172.584 prijave, što znači da je svako ime moralo biti provjereno, objedinjeno u jednu bazu podataka koja se zove Centralna baza podataka, a dobili smo gotovo 35.000 prijava nestalih osoba u Bosni i Hercegovini – kazao je Đuderija.

Dodala je kako ljudi, zbog boli i trauma koje i danas nose sa sobom, posljednjih godina prijavljuju nestale osobe. Broj je nešto manji u 2025. i 2026. godini, ali to je na razini godina 30, 50, 70…

– U našoj bazi, uz najteže prijavljene slučajeve, imamo još gotovo 2000 stavki koje treba provjeriti, što govori o tuzi, boli, stresu kroz koji prolaze obitelji, a na neki način i ljudi koji su im pomogli. Ono što je negativno utjecalo na cijeli ovaj proces je utjecaj politike, razjedinjenost obiteljskih udruga i manipulacija njihovim ciljevima. Iako smo mi unutar Zavoda zadržali ulogu savjetovališta za obitelji koje bi oni trebali i nadam se da će ubuduće puno više koristiti svoju ulogu i imati direktne zahtjeve kako prema Zavodu tako i prema drugim institucijama u Bosni i Hercegovini – kazao je Đuderija.

Navela je da je pronađeno 30.000 osoba, a od tog broja 15.500 je identificirano najsuvremenijom DNK metodom, dok je 6.900 osoba identificirano klasično, što će biti jedan od izazova pred Institutom u budućnosti jer se sve te identifikacije moraju provjeriti, s obzirom da u mrtvačnicama imamo više od 2.000 slučajeva koji nisu identificirani.

– U ukupnom broju verificiranih i nedovršenih prijava, imamo još 7.588 otvorenih predmeta, gdje moramo provesti proceduru pretrage, da vidimo što se zapravo dogodilo s tim prijavama – rekao je Đuderija.

Dodaje kako je pristup koji je započela u Zavodu i koji će, nada se, nastaviti kolege koji će je naslijediti, otvoriti priču o svakom gradu. Ističe da se mora pričati o svakom gradu “kako bismo izašli iz tog političkog pristupa ovom problemu, jer ako nismo nestale dijelili po nacionalnoj, vjerskoj i opredijeljenoj pripadnosti, trebali bismo proces do kraja održati u standardu traženja ljudi na ravnopravan način, bez obzira na njihovu nacionalnu i etničku pripadnost”.

– Ono što me razočarava je to što su ljudi u struci, u politici iu lokalnoj i svim drugim zajednicama pristupili ovom problemu na jedan, reći ću, dvoličan način. Informacije bi se mogle naći. Ne mogu razumjeti da lokalne vlasti, civilna zaštita, razne institucije u mjesnim zajednicama nisu smatrale potrebnim, ako u svojim arhivama imaju neke informacije i podatke koji nam mogu pomoći, da to nisu podijelili s nama. To je jedan od najtežih procesa na kojima Institut kontinuirano radi. Riječ je o desecima zahtjeva, provjera – kazao je Đuderija.

Istaknula je da postoji 10 gradova u kojima se traga za gotovo 4.280 nestalih osoba.

– To su gradovi čija bi lokalna uprava i stanovništvo to trebali znati. U Zvorniku se traga za 635 osoba, u Srebrenici 565 osoba, u Prijedoru 552 nestale osobe, u Foči 494 osobe, u Višegradu 487 osoba, u Bratuncu 453 osobe, u Vlasenici 363 osobe, u Rogatici 291 osoba, u Kotor Varoši 244 osobe i u Mostaru 196 osoba. Svaki od ovih brojeva ima ime i prezime. To je nečiji sin, sestra, brat i majka. Ovom broju treba dodati i one osobe koje su ranije identificirane u ovom periodu, ali fokus je zapravo na tim osobama – kazao je Đuderija.

Istaknula je kako je važno da ova priča kroz činjenice i činjenice bude prisutna u javnosti i “zbog nas, naše djece i za promjenu paradigme u stvarnom životu, javnom životu, ali i u političkom smislu”.

– Da se obitelji potaknu da političarima, ljudima koji su odgovorni u prostornom smislu za različite razine vlasti, kažu argumente ove politizacije koja je i danas prisutna kada najavljujemo mjesta slavlja koja su jako važna. Vrlo je važno obilježiti ih, ali i reći ukupan podatak koji govori koliko je zapravo ljudi stradalo kao žrtve ratnih zločina. Prisilni nestanak je ratni zločin. To je nešto s čim se moramo suočiti, živjeti, prebroditi njegove posljedice i na pravi način ostaviti u nasljeđe našoj djeci u budućnosti, da znaju da se ovo više nikome ne smije dogoditi. Pogotovo što ova globalna situacija koju sada svi živimo daje za pravo da ova tema ne smije nestati iz javnog prostora i da se mora tako i tretirati – rekao je Đuderija.

Govoreći o obiteljima koje traže svoje najmilije, rekla je kako smatra da oni gube vrijeme i energiju, na izmaku su.

– Žao mi je što su neki od njih krenuli više u neki politički aktivizam, a ne onaj humani, koji pomaže drugima koji nisu pronađeni. Jer oni koji završe svoj posao automatski prestaju razmišljati o onima koji to zapravo nisu učinili, iako su im sudbine možda toliko povezane da neke informacije nesvjesno nose sa sobom, neće ih podijeliti s nama. Jedan jedini podatak o tome tko je s kim bio, gdje je zadnji put viđen živ, zapravo bi nam pomogao da ga identificiramo i pronađemo – rekao je Đuderia.

Osvrnula se i na činjenicu da nema dovoljno pouzdanih i točnih podataka o mjestima gdje bi se grobnice mogle nalaziti.

– Ne prihvaćam, kao čovjek, da se nedostatak informacija može objasniti na takav način. Za mene je to zavjera šutnje ili nesposobnost nas u BiH, govorim o svim stranama – Bošnjacima, Srbima, Hrvatima, da se suočimo s istinom. Što prije to učinimo, prije ćemo krenuti u boljem smjeru, ne za nas, nego za našu djecu – smatra Đuderija.

Ne može se, kaže, pomiriti s činjenicom da se neke informacije ne mogu dati obiteljima, kako bi na neki način imale informaciju gdje su zapravo posmrtni ostaci njihovih najmilijih.

– Vjerojatno je prvenstveno bio strah od progona. Ali prošlo je dosta vremena, mnogi od tih ljudi, građani, sugrađani ili promatrači ili očevici, mogli su svojim susjedima, dojučerašnjim susjedima, adekvatno pomoći da kažu ‘znam, moglo bi biti tu’. Ima takvih ljudi, na takvima se temelji. Međutim, zbog stanja ili vremenske distance, ljudi su jednostavno izgubili interes za to, misleći da ako ne razmišljaju o tome, neće biti problema, a zapravo je problem – ustvrdio je Đuderia, te dodao da ponekad neke stvari isplivaju na površinu.