Stručnjaci upozoravaju: Amerika u Iranu ponavlja svoju najveću povijesnu pogrešku

Peti tjedan zajedničkog američko-izraelskog rata protiv Irana obilježen je teškom, neizvjesnom tišinom koju je donijelo krhko dvotjedno primirje, navodi The National Interest u analizi.

Međutim, taj prividni mir ne nudi previše utjehe. Trumpova administracija još uvijek nije objasnila ni javnosti, ni Kongresu, ni ostatku svijeta koji je pravi razlog za ovaj rat, niti kako bi on trebao završiti.

U vrijeme kada je Hormuški tjesnac, ključna žila kucavica svjetskog gospodarstva, i dalje blokiran, atmosfera neodoljivo podsjeća na zatišje pred još veću oluju.

Mnogi će u ovim scenama prepoznati duhove 2003. godine i invaziju na Irak, no dublja analiza ukazuje da bi 2026. godina mogla ostati zapamćena po još jednoj, puno kobnijoj povijesnoj paraleli.

Frederic Wehrey, obavještajni veteran iz Iraka i analitičar Carnegie Endowment for International Peace, u svom osvrtu napominje da su Donald Trump i Benjamin Netanyahu, u želji da sruše iranski režim, zapravo gazili po tankom ledu vlastite političke i ekonomske nestabilnosti.

Umjesto brzog trijumfa, dobili su rat bez jasnog plana, u kojem svaka nova odluka miriše na dugu i iscrpljujuću avanturu.

Glavna zamka leži u činjenici da rat protiv Irana nije započeo masovnim ulaskom trupa, već kao niz “ograničenih” kirurških udara s ogromnim ambicijama.

Upravo u tome Wehrey vidi sličnost s Vijetnamom. Za razliku od Iraka, gdje je invazija bila jasna i sveobuhvatna od prvog dana, Vijetnam je bio rezultat niza malih, nesigurnih koraka.

Sve je počelo zračnim operacijama, a 1965. godine, nakon iskrcavanja u Da Nangu, situacija je potpuno izmakla kontroli. Zapovjednici su tada shvatili da za sigurnost svojih baza moraju kontrolirati sve širi pojas teritorija, što je, gotovo slučajno, uvuklo Ameriku u sveopći kopneni rat koji zapravo nitko u Washingtonu nije želio.

Danas se identična drama “puzajuće misije” odvija u Perzijskom zaljevu. Raspoređivanje 82. padobranske divizije i oko 17.000 marinaca signalizira namjeru zauzimanja strateških točaka poput otoka Kharg ili dijelova iranske obale.

Međutim, vojni stručnjaci upozoravaju da to neće riješiti problem. Čak i ako američka vojska kontrolira samu obalu, iranske rakete iz dubine planinske unutrašnjosti još uvijek mogu držati cijelu regiju pod kontrolom. Kako bi zaustavio tu prijetnju, Washington bi morao poslati još trupa dublje u srce Irana, upadajući u logičnu zamku u kojoj svaka nova akcija zahtijeva dodatne trupe.

Poseban rizik predstavljaju iranske nuklearne zalihe. Prema procjenama stručnjaka za nuklearno oružje, Iran ima više od 500 kilograma obogaćenog urana skrivenog duboko pod zemljom.

Pokušaj da se zaplijeni ili osigura to nuklearno blago zahtijevao bi veliku kopnenu operaciju koja bi definitivno “zabetonirala” američke snage na iranskom tlu na godine.

U konačnici, čak i ako takva operacija uspije, vojska ne može uništiti znanje. Teheran bi i dalje imao ljude i resurse za ponovno pokretanje programa čim bi se za to ukazala prilika.

Donald Trump trenutno je na dnu svog “Momenta Da Nang”.