Polovina vogošćanskih zatočenika nikada se nije vratila svojim kućama, za kostima nekih još se traga

Polaganjem cvijeća i prigodnim programom obilježen je Dan logoraša općine Vogošća, a preživjeli kažu da se polovina prisilno zatočenih nikada nije vratila svojim kućama.

Ahmed Hido, bivši logoraš i predsjednik Udruženja logoraša općine Vogošća, za Detektor kaže da je kroz logore na području ove općine – “Planjina kuća”, “Nakina garaža”, “Bunker” i “Kod Sonje” bilo zatočeno blizu 800 građana nesrpske nacionalnosti, a da njih 400 nikada nije dočekalo slobodu.

– Bilo je silovanja, bilo je svega, gledao sam sve. Ne bih se htio podsjećati jer su se i meni neke stvari dogodile. Kad se sjetim, deset dana mi nije dobro. Za 28 osoba još uvijek tragamo kako bismo ih dostojno ukopali. To su bili očevi, braća, sinovi. Ljut sam na državu jer su nas ignorirali, ne žele nas unijeti u zakon kako bi naša djeca mogla tražiti zaposlenje, pristojno živjeti i liječiti se – kaže Hido, koji je bio zatočen u logoru “Bunker”.

Kod spomenika ubijenim civilima i logorašima u parku Vogošća obilježen je Dan logoraša općine Vogošća.

Eset Muračević, svjedok ratnih zločina počinjenih u logorima, razočarano kaže da su te manifestacije “ostale na plećima žrtava koje njeguju uspomenu na svoje saborce”.

– Vlast je pomalo zaboravila na ashabe na čijim je leđima ispisana historija Bosne i Hercegovine. Nezamislivo je da u školi djeca ne mogu naučiti ništa o događajima iz naše nedavne prošlosti. Ne mogu si dopustiti da neki ministar koji se bavi obrazovanjem prima redovnu plaću, a u njegovom resoru imaju dvije škole pod istim krovom ili u školskim udžbenicima nema ništa o ratnim događanjima – ističe Muračević.

Pravomoćnom presudom Suda BiH u veljači 2019. Jovan Tintor je u svojstvu predsjednika Kriznog stožera i člana Glavnog odbora Srpske demokratske stranke (SDS) proglašen krivim za sudjelovanje u širokom i sustavnom napadu na nesrpsko stanovništvo Vogošće od travnja do kraja srpnja 1992. godine i osuđen na 10 godina zatvora.

Presudom je utvrđeno da je Krizni štab izdao naredbu o formiranju logora “Kon-Tiki” i “Bunker”, kao i da je Tintor odgovoran za zatvaranje civila u “Nakinoj garaži” i “Planjinoj kući” i nehumane uvjete koji su tamo vladali.

Zbog učešća u progonu bošnjačkog i hrvatskog stanovništva Vogošće, Sud BiH je osudio Branka Vlaču na 13 godina zatvora, koji je proglašen krivim za osnivanje logora “Bunker”, u kojem su zatvoreni civili živjeli u nehumanim uvjetima, ležali na betonu i vršili nuždu u bure koje se nalazilo unutar logora. Sud BiH osudio je na 20 godina zatvora Dragana Damjanovića, koji je, između ostalog, proglašen krivim za zločin nad logorašima “Bunkera” i “Planjine kuće”.

Vrhovni sud Federacije osudio je Mladena Milanovića na godinu i četiri mjeseca za zločin u “Bunkeru”. Državni sud, Vrhovni sud Federacije i Kantonalni sud Sarajevo osudili su više osoba za druge zločine u Vogošći, među kojima je i Ranko Boljak, koji je, između ostalog, proglašen krivim za izdvajanje 10-ak logoraša iz “Planjine kuće” početkom 1993. godine, koji su dovedeni u Šumarsku školu na Ilidži, gdje su pretučeni, a zatim zatvoreni u prostorije Vojne policije Ilidža, gdje su ilegalno odvedeni na kopanje rovova. Boljak je na Kantonalnom sudu u Sarajevu osuđen na tri godine zatvora za zločin na Ilidži.

Almin Đelilović, bivši logoraš i predsjednik Udruženja logoraša “Da se ne zaboravi i ne ponovi 92-95” iz Hadžića, razočaran je radom pravosudnih institucija u našoj zemlji. Podsjeća da je u oktobru 1992. godine 80 logoraša iz Hadžića prebačeno u logor Planjina kuća, od kojih je 11 ubijeno na platou Žuči. Navodi da je bilo kaznenih prijava protiv određenih osoba, među kojima je i Stanko Knežević, ali je zbog nedostatka dokaza postupak obustavljen.

– U samom postupku dobili smo od tadašnje glavne tužiteljice Gordane Tadić u rješenju da je postupak proveden, da su ispitani svi mogući svjedoci. Evo, ja vas odgovorno uvjeravam da nije pozvan niti jedan svjedok sa područja Hadžića, koji je bio na ovom području gdje je strijeljano devet ljudi na mjestu kuće Bunjevića. Određeni ljudi dovozili su mrtve ispred stadiona Ozrena, gdje su pokopani u masovnu grobnicu, a na osnovu iskaza tih svjedoka ekshumirani su 1996. godine. Sve činjenice su poznate, samo Tužiteljstvo BiH ima problem u utvrđivanju odgovornosti – ističe Đelilović.

U Detektorovoj Na temelju sudski utvrđenog činjeničnog stanja navodi se da su srpske snage uhićivale Bošnjake i Hrvate i držale ih u teškim uvjetima u deset zatočeničkih centara u Vogošći, gdje su zarobljenici korišteni kao živi štit i tom prilikom poginuli, a sve do studenoga 1992. Srbi su redovito dolazili iz Srbije kako bi tukli zatočenike i prisiljavali ih na ponižavajuće spolne radnje.