Hrvatska oporba u Bosni i Hercegovini: Zajednički kandidatski odgovor na utakmicu Čovića i Komšića

Politička scena Hrvata u Bosni i Hercegovini, godinama naviknutih na monolitnu strukturu pod dirigentskom palicom HDZ-a BiH, na ispitu je.

Dragan Čović, predsjednik HDZ-a, s pozicije neprikosnovenog lidera apelira na “političku zrelost”, što se u političkim krugovima čita kao zahtjev za apsolutnom disciplinom.

Oporbeni blok “Hrvatska petorka” uzvraća udarac pristupom koji više ne poznaje strah od optužbi za “izdaju nacionalnih interesa”.

Čovićev poziv na suzdržanost od alternativnih kandidata temelji se na tezi da svaka fragmentacija unutar biračkog tijela pogoduje ponavljanju scenarija po kojem drugi biraju hrvatske zastupnike.

No, Slaven Raguž (Hrvatska republikanska stranka) i njegovi partneri tu tezu okreću naglavačke. Za njih pozivanje na zrelost u vrijeme demografskog egzodusa Hrvata i ekonomske apatije zvuči kao pokušaj očuvanja statusa quo.

Pretpostavka oporbe je jasna. Kandidatura Darijane Filipović (HDZ) nije rezultat želje za promjenama, već rezultat stroge stranačke hijerarhije koja preferira predvidljivost.

Ragužev “grohotan smijeh” prilikom gostovanja na BHRT-u poručuje da je nepovratno prošlo vrijeme političkih ucjena u kojima se svaka kritika HDZ-a proglašavala napadom na narod.

Posebno intrigantan sloj aktualne unutarhrvatske polemike je sumnja u postojanje prešutne simbioze između HDZ-a i Demokratske fronte.

Unutar “Petorke” postoji čvrsto uvjerenje da ove dvije opcije zapravo igraju dobro uigranu utakmicu.

Analitički gledano, nemoguće je zanemariti koliko politike ove dvije stranke idu jedna na drugu.

Hrvatska oporba tvrdi da postoji osnovana sumnja da su izjave Željka Komšića (DF) savršeni katalizator homogenizacije hrvatskih birača oko Čovića.

U toj logici DF svojom politikom ne slabi HDZ, već ga čini nezaobilaznim faktorom. Strah od nadglasavanja omogućuje HDZ-u da izbjegne polaganje računa za gospodarske neuspjehe.

Oporba se sada pokušava pozicionirati kao treći put koji želi razbiti taj začarani krug, tvrdeći da je upravo takva simbioza straha dovela do političke blokade.

Hrvatska petorka zastupa stav da su se konačno stvorile okolnosti za prekid dosadašnje prakse i izlazak iz začaranog kruga. Istaknuo je to i Slaven Raguž. Ocjenjuje da Slaven Kovačević kao kandidat DF-a nema pobjednički “kvalitet” Željka Komšića. Uz ovaj nedostatak, Kovačevićevu situaciju dodatno komplicira i velika konkurencija unutar bošnjačkog bloka, koja mu onemogućuje lakši prolazak na izborima.

Uloga Hrvatske u tom procesu ostavlja dojam oprezne ravnoteže. Andrej Plenković, predsjednik Vlade RH i HDZ-a, jezikom koji poziva na zajedništvo pokušava suptilno podržati liniju koju diktira Mostar.

Njegova upozorenja o fragmentaciji kao signalu slabosti mogu se čitati kao pokušaj stabilizacije polja iz briselske perspektive, gdje se predvidljivost cijeni iznad svega.

Istovremeno, šutnja Zorana Milanovića ostavlja prostor za različita tumačenja. Njegovo neoglašavanje može signalizirati oprez i čekanje da se vidi koliki je stvarni kapacitet oporbenog bloka. Milanović možda ostavlja prostor za unutarnje procese, ne želeći preuranjeno dati podršku bilo kojoj strani prije nego što se karte potpuno otvore.

Najava “hrvatske petorke” o zajedničkom kandidatu priprema političku pozornicu za neizvjesnu političku jesen.

Ako taj kandidat ponudi katarzu o kojoj Raguž govori, biračko tijelo bit će pred povijesnim izborom.

Pitanje je hoće li prevladati desetljećima (nametnuti?) refleks samoobrane pod jednom zastavom ili je kritična masa spremna vjerovati da se nacionalni interes može braniti pluralizmom.

Bilo kako bilo, jedno je sigurno, a to je da je Čovićev monopol na udaru. Kakav će ishod biti prvenstveno ovisi o tome hoće li birači vjerovati novoj politici ili će izabrati predvidljivost, bez obzira na sve njezine nedostatke.