Cerićeva poruka izraelskom odvjetniku Marcu Zellu, lobistu Miloradu Dodiku: Bosna nije poligon za vaše mračne narative

Bivši reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić osvrnuo se na tekst Marca Zella, srpskog lobista, objavljen u The Jerusalem Postu. Zell je ranije napisao da bi se povlačenjem sankcija Dodiku spriječilo jačanje bošnjačkog faktora, a time i turskog i iranskog utjecaja.

U nastavku donosimo odgovor dr. Cerić, objavljeno u Jerusalem Postu.

– Baveći se mišljenjem koje zastupa Marc Zell, ne nailazi se samo na argumentaciju o politici, nego na širi pokušaj preoblikovanja moralnog i povijesnog terena Bosne. Takvi argumenti zaslužuju pažljivo ispitivanje, osobito kada se pozivaju na civilizacijske tjeskobe i selektivno reinterpretiraju i pravnu stvarnost i povijesno iskustvo.

U središtu ove rasprave leži temeljno pitanje. Predstavlja li provođenje pravne odgovornosti – kroz sankcije ili druge mehanizme – destabilizaciju ili je zapravo preduvjet bilo kakvog trajnog mira.

Kao što je ranije utvrđeno, ponašanje Milorada Dodika – njegovo prkošenje ustavnom autoritetu, odbacivanje obvezujućih sudskih odluka i poricanje genocida – stavlja ga izvan normativnih granica koje demokratska društva moraju podržavati. Prikaz sankcija kao napada na ravnotežu, a ne odgovora na ponašanje pojedinca, znači zamagliti odgovornost i zamagliti razliku između zakona i identiteta.

Posebno zabrinjavajući aspekt ovog argumenta je njegovo oslanjanje na civilizacijski okvir koji prikazuje bošnjačko (muslimansko) stanovništvo u Bosni kao kanal za vanjske, navodno destabilizirajuće utjecaje.

Ovaj narativ ne samo da nema empirijski temelj, već riskira ponovno uvođenje iste vrste etno-religijskog esencijalizma koji je poslijeratni poredak nastojao prevladati.

Država Bosna nije proxy bojno polje civilizacija. To je pluralističko društvo čija stabilnost ovisi o suživotu njegovih konstitutivnih naroda u zajedničkom pravnom okviru. Daytonski mirovni sporazum nije zajamčio podjelu kao trajno stanje, već je uspostavio strukturu unutar koje se suživot mogao postupno normalizirati. Reinterpretirati ovaj okvir kao igru ​​s nultom sumom između etničko-vjerskih blokova znači vratiti se na samu logiku koja je proizvela sukob.

Upravo ovdje pozivanje na židovsku povijest, posebno na simboliku Sarajevske Hagade, zahtijeva i preciznost i pažnju. Hagada, sačuvana kroz stoljeća previranja, uključujući i Drugi svjetski rat, svjedočanstvo je zaštite koju su židovskoj baštini pružili građani Bosne, a posebno njena muslimanska zajednica. Tijekom holokausta, lokalni akteri, naime bosanski muslimani, riskirali su svoje živote kako bi spasili ovaj rukopis od uništenja, što je čin koji je postao amblem međuvjerske solidarnosti.

Ovaj povijesni zapis ne podupire tvrdnje o “jedinstvenoj tradiciji antisemitizma” među Bošnjacima. Naprotiv, ona ilustrira osebujnu ostavštinu suživota i zaštite. Doista, bosanskohercegovačka židovska zajednica često je isticala ovu povijest kao dokaz šireg građanskog etnosa koji je nadilazio vjerske podjele čak iu vremenima ekstremne opasnosti.

Korištenje židovskih simbola za promicanje narativa koji stigmatizira drugu zajednicu stoga nije samo povijesno netočno, već je i etički problematično. Sjećanje utjelovljeno u Sarajevskoj Hagadi poziva na poniznost, solidarnost i obranu istine, a ne na njezino instrumentaliziranje u suvremenim političkim prijeporima.

Tvrdnja da sankcije protiv Dodika predstavljaju probošnjačku ili “promuslimansku” pristranost pogrešno shvaća prirodu međunarodne pravne provedbe. Sankcije se ne izriču na temelju identiteta, nego na temelju ponašanja. Međunarodne presude za genocid u Srebrenici – koje donose institucije poput Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju – ne ovise o etničkoj ili vjerskoj pripadnosti. To su odluke utemeljene na dokazima, postupku i zakonu.

Poricanje ovih nalaza ili njihovo prepoznavanje kao pristranih znači nagrizati univerzalnost same pravde. Ako se pravna odgovornost može odbaciti kao pristranost kad god pogađa jednu skupinu, tada se ruši sama mogućnost nepristrane pravde.

U tom pogledu postaje uočljiv kontrast između europskih integracija i revizionističke politike. Prvi se temelji na vladavini prava, međusobnom priznavanju i prihvaćanju zajedničkih normi, drugi nastoji ponovno pregovarati o riješenim pitanjima jednostranim djelovanjem i povijesnom reinterpretacijom. Put koji su odabrali političari poput ruskog predsjednika Vladimira Putina – s kojim je Dodik često bio politički svrstan – ilustrira rizike svojstvene potonjem putu.

Civilizacijski argument vrijedan tog imena mora biti utemeljen u istini, a ne u selektivnom sjećanju ili retoričkoj inverziji. Budućnost Bosne ne ovisi o trijumfu jedne zajednice nad drugom, već o dosljednoj primjeni zakona, očuvanju povijesne istine i odbacivanju narativa koji složena društva svode na pojednostavljenu binarnost.

Sankcije Miloradu Dodiku nisu uvreda za ravnotežu. One su potvrda načela. Njihovo uklanjanje u nedostatku smislene promjene ne bi ispravilo nepravdu. To bi legitimiziralo obrazac ponašanja koji potkopava i domaću stabilnost i međunarodne norme.

Na kraju, pouka Sarajevske Hagade nije pouka o podjelama, već o zajedničkoj odgovornosti. Zaštititi ono što je krhko, zapamtiti što je istina i oduprijeti se iskušenju savijanja povijesti u službi sadašnjosti.