Veliki dogovor u New Yorku: Američko-ruski pakt o unutarnjoj fragmentaciji BiH i bošnjačkoj izolaciji

Na jučerašnjoj sjednici Vijeća sigurnosti UN-a vidjeli smo nešto što se rijetko događa. Američka predstavnica Tammy Bruce i ruska predstavnica Anna Yevstigneeva, unatoč formalnim razlikama, poslale su poruku koja ima isti zajednički nazivnik. Christian Schmidt je stvar prošlosti.

Američka najava “završne faze” i inzistiranje na “međunarodnom konsenzusu” za novog visokog predstavnika do lipnja ove godine izravno je u suprotnosti s ruskim stavom da Schmidt nikada nije imao legitimitet.

Očito postoje preklapanja između Amerike i Rusije koja korespondiraju s dolaskom Trumpa.

Već smo vidjeli ovaj konsenzus u slučajevima Venezuele i Madura i Irana, gdje je Rusija hladno ostavila svoje saveznici. Sada je jasno da ti saveznici Rusiju smatraju partnerom, dok ih Rusi tretiraju isključivo kao monetu za podmićivanje s Amerikancima.

Za Bosnu i Hercegovinu to znači da će novi visoki predstavnik biti rezultat njihove trgovine, a ne potrebe za funkcionalnom državom.

Kina je zauzela isti stav kao Rusija i Amerika, što je nezapamćena situacija. Iako analize pokazuju da je sukob Rusije i Kine dugoročno neizbježan i da Amerika želi privući Rusiju na svoju stranu, na primjeru Bosne i Hercegovine djeluju složno.

Bosanskohercegovački entitet Republika Srpska tu se prevario. Izgradili su paralelne diplomatske kanale s Pekingom i spremni su učiniti ekonomske ustupke Kini u zamjenu za diplomatske bodove.

Dok se taj krug SAD-Rusija-Kina zatvara, europski blok – predvođen Francuskom, Njemačkom i Britanijom – ostaje izoliran.

Britanija je u posebnom problemu s obzirom da su laburisti Kiera Starmera pretrpjeli težak poraz na lokalnim izborima, što njihovi protivnici iz proameričkog i proruskog tabora koriste za slabljenje cijelog bloka.

Britanija, koja se tek počela oporavljati od šoka Brexita, ponovno tone u unutarnje krize, zbog čega bi Bosna i Hercegovina mogla ostati bez onog dijela međunarodne podrške koji se protivi teritorijalnom preustroju.

Rukovodstvo RS potpuno se okrenulo multipolarizmu. Susret premijera Save Minića s kineskim veleposlanikom Li Fanom samo je potvrda da Banja Luka više ne vidi Bruxelles kao ključni faktor.

Tretiraju EU kao drugorazredni vanjskopolitički centar čiji se utjecaj ne može mjeriti s novim centrima moći.

Iako je RS porazom Viktora Orbana izgubila jednog od najvjernijih saveznika u srcu Europe, ovakav razvoj događaja u Banjoj Luci ne izaziva pretjeranu zabrinutost, prije svega jer su europske integracije odavno prestale biti prioritetan cilj njihove politike.

No, dok su Orbanov odlazak s političke scene u određenim krugovima doživjeli kao olakšanje, ovakvu euforiju treba uzeti s rezervom zbog specifičnih tumačenja pozadine uspona Petra Madžara.

Naime, postoje teze koje upućuju na to da je Mađar zapravo proizvod prešutnog dogovora Amerike i Rusije, gdje se tvrdi da su ruske tajne službe, svjesne snažnog antiturskog raspoloženja u mađarskom društvu akumuliranog etiketiranjem Orbána kao “ruskog čovjeka”, svjesno dopuštale ili čak poticale širenje takvih narativa kako bi progurale Mađara kao novu opciju.

Iz te perspektive, Orbán je u očima Moskve uspješno obavio svoj dio zadaće u destabilizaciji europskog jedinstva, a sada je došao trenutak za svježu krv koja može nastaviti sličnu politiku pod drugačijim, društveno prihvatljivijim plaštom, što dodatno komplicira kompleksnost mađarskih promjena.

Srbijanski politički čimbenik, unatoč deklarativnom protivljenju instituciji visokog predstavnika, sada usmjerava sve raspoložive resurse da na to mjesto postavi talijanskog diplomata Antonija Zanardija Landija.

Time se jasno demaskira njihova retorika kojom se u javnosti širi priča o borbi protiv intervencionizma i stranog uplitanja.

Zaključak je sljedeći. Problem za srpsku stranu nikada nije bio sam OHR niti strani intervencionizam kao princip, već isključivo pravac politike koju intervencionizam provodi.

Iza paravana borbe protiv imperijalizma i stranog uplitanja krije se pragmatična namjera da se taj isti intervencionizam podredi vlastitim nacionalnim ciljevima. Umjesto ukidanja OHR-a, cilj je njegova unutarnja transformacija u sredstvo koje će raditi u korist srpskih interesa.

Najveća opasnost za Bošnjake leži u povijesnim paralelama.

Spominjanje Talijana kao Schmidtova nasljednika budi sjećanja na Drugi svjetski rat, kada su Talijani vodili otvoreno prosrpsku i antimuslimansku politiku.

Ista je stvar i s Mađarskom – još od Austro-Ugarske pokazuju sklonost prema Srbima s jakim antimuslimanskim raspoloženjem.

Sada imamo dva suprotstavljena bloka. S jedne strane su Rusija, Amerika i Izrael koji potiču unutarnju fragmentaciju Bosne i Hercegovine kao rješenje krize.

S druge strane je europski blok koji se ne protivi ustavnosti, ali rješenje vidi u izmjenama izbornog zakona, a ne u crtanju novih unutarnjih granica.

Ako taj američko-ruski krug pobijedi i počne se fragmentirati, tko može jamčiti da sve neće završiti potpunim separatizmom?

U ovoj raspodjeli karata Bošnjaci su ostali sami naspram povijesnih savezništva koja im nikada nisu išla na ruku, suočeni s geopolitičkom arhitekturom koja se često kroji preko njihovih leđa.

Kao ogledni primjer i putokaz u razumijevanju takvih procesa može poslužiti rad Slavka Goldsteina 1941.: Godina koja se vraća, ali uz ključnu distinkciju. U slučaju Bosne danas se ne radi toliko o 1941. godini, koliko o odrazu 1908. godine i tadašnjim lomovima unutar bošnjačke politike.

Tada su, kao i danas, samo rijetki i dalekovidni pojedinci shvaćali suštinski značaj aneksije i geopolitičkog pozicioniranja, a mnogi su se prepuštali iluzijama o povratku starog poretka.

Aktualni događaji imaju duboke povijesne paralele s 1908. godinom, jer je politički prostor ponovno preplavljen onima koji se prepuštaju ispraznom suverenitetu i svakojakim glupostima u svijetu koji je ponovno rigidno podijeljen na sfere utjecaja.

U takvim okolnostima, gdje se globalne karte bez pardona miješaju, nema previše prostora za glumljenje nesvrstanosti ili čekanje na neka pravednija rješenja.

Povijest nas uči da izolacija u trenucima velikih promjena obično dovodi do političke irelevantnosti ili, u najgorem slučaju, do nestanka s mape odlučivanja.