Kako je ljevica zatvorila Bošnjake u hrvatsko pitanje

Kandidatura Darijane Filipović za članicu Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda izazvala je niz reakcija koje otvaraju duboka pitanja o smjeru unutarnje politike.

Ono što se na prvi pogled čini kao pokušaj međuetničkog pomirenja, pomnijom analizom otkriva se kao složen i kontradiktoran proces unutar Bosne i Hercegovine. ljevice, koja nakon godina podrške Željku Komšiću sada povlači radikalno drugačije poteze.

Posebno je intrigantna pozicija Zlatka Miletića čije odustajanje od kandidature unosi dodatnu pomutnju u ionako kompliciran izborni proces. Miletić kao razlog povlačenja navodi činjenicu da se Dragan Čović nije kandidirao, a Darijanu Filipović istovremeno prikazuje kao svoju izravnu političku nasljednicu i “prvu pratilju”.

Tu dolazimo do ključne logičke praznine koja zahtijeva propitivanje. Ako Miletić uistinu vjeruje da je “poslije Čovića opet Čović”, zašto je onda odustao od borbe?

Ako je Darijana Filipović samo osobno pokriće za isti sustav koji on godinama kritizira, njegova bi kandidatura trebala biti logičan odgovor i pokušaj davanja alternative tom istom kontinuitetu. Kao takvo, njegovo povlačenje sugerira jedan od dva scenarija, oba podjednako problematična za njegov politički kredibilitet.

Ili je Miletić procijenio da bez kolizije s Čovićem njegova kandidatura gubi na simboličkoj važnosti i težini, svodeći ga na borbu s političkim autsajderom, što mu ne donosi željenu gledanost.

Ili je njegova ostavka zapravo tiho priznanje da u novonastalim okolnostima, u kojima čak i dio bošnjačke ljevice okreće leđa vlastitom modelu, više nema mjesta za njenu specifičnu političku ulogu.

S druge strane, svjedoci smo nesvakidašnjeg refleksa unutar bošnjačkog političkog spektra, gdje poruke o tome kako “nije u redu da Bošnjaci biraju hrvatskog predstavnika” bilježe značajan zaokret.

Iako se to može protumačiti kao želja za “novim vremenom”, kritičko oko u tome vidi i priznanje poraza dotadašnjeg građanskog koncepta koji se u praksi pretvorio u svoju suprotnost.

Ta opća pojava danas uzrokuje očite simpatije u krugovima HDZ-ano ključno je pitanje kako bi se ti isti krugovi formirali da je umjesto podrške svom favoritu upućen poziv za podršku kandidatu hrvatske petorke.

Upravo je u tome bit ovog fenomena jer bi takav scenarij otkrio radi li se o stvarnom poštivanju načela ili samo o podršci koja je poželjna samo dok ide u korist najjačoj stranci u Hrvatskoj.

U fokusu ove rasprave neizbježno je pitanje naslijeđa Bosne i Hercegovine. lijevog. Postavlja se pitanje je li itko u Bosni i Hercegovini više od nje pridonio legitimizaciji teza o hrvatskoj ugroženosti i profiliranju trećeg entiteta.

Analizirajući politički pristup bh. ljevice, postaje jasno da su svojom politikom započetom 2000-ih, kroz izbacivanje hrvatske većine iz najvažnijeg državnog tijela, dali savršen argument za oživljavanje i revitalizaciju ideje Herceg-Bosne.

Bilo da se radi o savršenom političkom projektu ili kolateralnoj šteti osobnih ambicija, činjenica je da je “bosanstvo” ljevice često u praksi bilo kontraproduktivno.

Trenutna situacija, u kojoj bh. ljevica prvo postavlja pitanje preglasavanja, a onda nudi rješenje kroz potporu kandidatu HDZ-a, postavlja više pitanja nego što nudi odgovora.

Je li to priznanje da je politika “biranja” zastupnika bila povijesna pogreška koja je samo ojačala nacionalne blokove?

Iako se danas tvrdi da “nije u redu glasati za druge”, ostaje gorak okus činjenice da je upravo ta politika godinama služila kao paravan za degradaciju hrvatskih glasova, od čega su, paradoksalno, najviše koristi imali oni protiv kojih se ljevica deklarativno borila.

Suština cijele priče je da su Bošnjaci, vođeni politikom ljevice, napravili čvor iz kojeg se sada očajnički pokušavaju izvući.

Ono što je SDP započeo kao taktički potez za osvajanje vlasti, pretvorilo se u stratešku noćnu moru cijele države. Hrvatsko pitanje je u biti proizvod Bosne i Hercegovine. ljevica, konkretno SDP pod vodstvom Zlatka Lagumdžije. Upravo je ta struktura prva otvorila Pandorinu kutiju nadjačavanja, koja je stvorila duboki rascjep u odnosima unutar Federacije koji do danas nije zacijelio.

No, ono što je posebno značajno u analizi ovog slučaja jeste da su se u “neobranom grožđu” kasnije našle SDA i Islamska zajednica, koje se danas često nepravedno optužuju za problem koji objektivno nisu izazvale. SDA je naslijedila krizu koju je izazvala ljevica svojim pokušajima uspostavljanja “platformi i saveza”.

Danas, kada pojedinci s ljevice najavljuju podršku Darijani Filipović, zapravo pokušavaju “ispovjediti grijeh”. Sada je pitanje hoće li to zaliječiti rascjep ili ga još više produbiti?

Podrška BiH ljevičarskom kandidatu HDZ-a Bosne i Hercegovine istovremeno potiče raspravu o stvarnim učincima na hrvatski politički pluralizam. Usmjeravanje potpore isključivo prema najjačoj hrvatskoj stranci, umjesto prema širem spektru hrvatskih političkih opcija, doprinosi održavanju stranačkog monopola HDZ-a BiH.