Zmajevi nisu cenzus: Ne trebaju nam Srbi, trebaju nam nogometaši

“Ovo je Srbija. Budalo, ovo je pošta.” Ovaj legendarni grafit najbolje ilustrira apsurdnost narativa koji se posljednjih dana, nakon povijesnog plasmana Bosne i Hercegovine na Svjetsko nogometno prvenstvo u SAD-u, Kanadi i Meksiku, širi iz susjedstva.

Poruka je jasna. Miješate lonce. I dok medicinske sestre broje krvna zrnca i konstatiraju da “zmajevi nemaju Srba”, teren priča sasvim drugu priču.

Da se razumijemo. Reprezentaciji Bosne i Hercegovine ne trebaju “Srbi, Hrvati ili Bošnjaci” po nekom umjetnom ključu. Trebaju joj nogometaši. Nositelji putovnice BiH koji imaju želju braniti nacionalne boje. Ljude koji će ostaviti zadnji atom snage za dres koji nose, baš kao što je to činila ova generacija od prve minute kvalifikacija.

Reprezentacija nije, niti bi trebala biti, popis stanovništva. Pokušaji da se sport svede na demografsku statistiku samo su uzaludni napori onih koji ne razumiju ili ne žele razumjeti što znači kohezija momčadi.

Sergej Barbarez nije pozvao Davida Vukovića u reprezentaciju BiH zato što je Srbin, već zato što je u tom trenutku formom u Borcu to zaslužio. Vuković je tada odlučio odbiti poziv. Danas, kada je izgrađen čvrst, stabilan i karakteran tim pod komandom Emira Spahića i Sergeja Barbareza, postavlja se pitanje da li on sada zaslužuje mjesto među Zmajevima. Kratak odgovor je – ne zaslužuje.

Prije početka kvalifikacija svjetski statističari su Bosni i Hercegovini davali mizernih tri posto šanse da se plasira na Svjetsko prvenstvo. Danas ti isti statističari brišu prašinu sa svojih prognoza dok Zmajevi pakiraju kofere za Sjevernu Ameriku.

Šok koji je ova generacija priuštila nogometnom svijetu nije rezultat nacionalnih kvota, već teškog rada i nove baze koja je stvorena. Oni koji i dalje žele brojati imena umjesto da slave uspjeh, vraćaju se onom grafitu s početka. Budalo, ovo nije popis, ovo je nogomet.