U sjeni kritika, u svjetlu uspjeha: Vico i Bosna i Hercegovina. reprezentacija
Plasman nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine na Svjetsko prvenstvo izazvao je erupciju emocija u cijeloj zemlji.
Slavilo se i slavilo se na ulicama, a naši su ljudi, barem na trenutak, zaboravili svakodnevne probleme i ekonomske pritiske.
U takvoj atmosferi uspjeh reprezentacije dobio je dimenziju koja nadilazi sportsku dimenziju, postavši simbolom kolektivnog ponosa.
Reprezentacija je u baražu pokazala ono što joj je dugo nedostajalo: stabilnost, disciplinu i mirnoću u ključnim trenucima.
Trener Sergej Barbez i njegov stožer uspjeli su složiti momčad koja zna pobijediti kada je najpotrebnije.
No, iza euforije krije se jedna neugodna, ali neizbježna teza. Što ako je Vico Zeljković stvarno dobro radio?
U javnom prostoru njegovo je ime godinama opterećeno kritikama, prvenstveno zbog druženja s Miloradom Dodikom i percepcije političkog utjecaja na nogomet.
No, rezultati u posljednjem razdoblju ukazuju na određene pomake koji se ne mogu zanemariti. Vidljivi su pomaci u infrastrukturnim projektima i uvođenju modernih tehnologija u domaći nogomet.
Znakove oporavka pokazuje i klupski nogomet, a bh. momčadi koje sve više ostavljaju natjecateljski dojam na europskoj sceni. Takvi pomaci ne dolaze slučajno i zahtijevaju određenu razinu upravljačke stabilnosti i strateškog djelovanja.
Pritom ostaje evidentan i bolan nedostatak – Bosna i Hercegovina još uvijek nema reprezentativni nacionalni stadion. Taj infrastrukturni jaz pokazuje koliko sustav još uvijek zaostaje za ozbiljnim nogometnim zemljama.
Upravo zato uspjeh reprezentacije ne smije ostati samo trenutak euforije. Rezultat je pokazao naše potencijale i slabosti.
Ako rezultati postoje, onda zaslužuju racionalnu analizu, bez obzira na dosadašnje političke ili osobne stavove.
About The Author
