Igra na sreću ili igra pamćenja: Tko je zapravo počeo oporezivati ​​kladionice?

Narod i pravda (NiP) ovih dana otvara temu oporezivanja igara na sreću, predstavljajući je kao novu, hrabru i prijeko potrebnu reformu. U javnom prostoru to zvuči kao političko osvježenje, kao da je netko konačno odlučio stati na kraj industriji koja je godinama stvarala ogromne profite uz relativno skromne obveze prema državi.

Međutim, problem ove priče nije sama ideja. Problem je memorija.

Jer, ako se vratimo samo desetak godina unatrag, vidjet ćemo da ova tema nije ni nova, ni revolucionarna, ni ekskluzivno vlasništvo bilo koje političke opcije danas.

Naprotiv.

Još u periodu 2015.-2016., kada je SDA imala ključnu ulogu u vlasti Federacije BiH, usvojen je zakon koji je prvi put ozbiljnije pogodio sektor igara na sreću. Uvedeni su porezi na dobitke, naknade na isplate i mnogo stroži sustav licenciranja i kontrole. Bio je to trenutak kada je država prvi put sustavno rekla: ovaj sektor više neće biti “slobodna zona”.

No, ono što se danas šuti jest da to tada nije bilo sređeno.

Već 2016. godine pokrenuta je inicijativa da se ide korak dalje i oporezuje sva dobit, bez obzira na iznos. Drugim riječima, upravo ono što danas čujemo kao novu ideju.

Ta inicijativa tada nije do kraja realizirana. Razlozi su bili politički, ekonomski i osobni interesi, kao što su i danas.

Zato je opravdano pitanje: svjedočimo li danas novoj politici ili samo novom pakiranju stare ideje?

Jer, kada ogulimo slojeve političkog marketinga, ostaje prilično jednostavna činjenica: model oporezivanja kladionica kakav danas postoji upravo je u tom razdoblju. Današnje inicijative ga ne uništavaju, samo ga proširuju.

I tu dolazimo do srži problema.

U politici nije sporno prihvatiti se dobre ideje. Naprotiv – poželjno je. Kontroverzno je pretvarati se da ništa nije postojalo prije vas.

Ako je oporezivanje cjelokupne dobiti dobra mjera, a vjerojatno jest, onda treba jasno reći: to nije nova ideja, već nedovršeni posao iz prošlosti.

U protivnom, politika prestaje biti borba za javni interes i postaje ono što prečesto vidimo: natjecanje u uvjerljivijem “otkrivanju tople vode”.

A građani, kao i uvijek, ostaju između dvije krajnosti: jednih koji su nešto započeli, a nisu završili, i drugih koji nešto nastavljaju, a tobože počinju iz početka.

U toj igri jedino što se ne smije prepustiti slučaju je istina.

Jer oporezivanje igara na sreću nije stvar političkog brendiranja.

To je pitanje fiskalne odgovornosti, socijalne politike i elementarne ozbiljnosti države.

Sve ostalo je igra.